nàbiti

nàbiti (koga, što, se) svrš. 〈prez. nȁbijēm (se), pril. pr. -īvši (se), imp. nàbīj (se), prid. rad. nàbio (se), prid. trp. nabìjen/nȁbīt〉 {{c=0}}1. {{001f}}{{/c}}(koga, što) {{c=0}}a. {{001f}}radnjom koja savlađuje otpor čvrsto staviti što na ili u što drugo b. {{001f}}nataknuti c. {{001f}}napuniti čime tako da uz primjenu snage što više stane; ugurati 2. {{001f}}učiniti tvrdim; sabiti 3. {{001f}}ozlijediti dio tijela udarom; natući 4. {{001f}}jako udariti; ispucati {{/c}}[∼ loptu] {{c=0}}5. {{001f}}{{/c}}(se) {{c=0}}a. {{001f}}postati nabijen, nabit b. {{001f}}nagurati se c. {{001f}}ozlijediti se, udariti se, natući se 6. {{001f}}{{/c}}(se, se komu) {{c=0}}nametnuti se u društvo, doći kao nepozvan ili nepoželjan, pokvariti ugođaj ili željeni razgovor, dogovor itd. svojim dolaskom; natandrčiti se

⃞ {{001f}}{{/c}}on je kao nabijena puška {{c=0}}uvijek spreman za odgovor; {{/c}}∼ pušku (pištolj, top) {{c=0}}napuniti streljivom; {{/c}}∼ na nos (što kome) {{c=0}}prekoriti koga, prigovoriti kome; {{/c}}∼ rogove (kome) iron. {{c=0}}izvršiti preljub; {{/c}}∼ cijenu (čemu) {{c=0}}podići cijenu preko mjere{{/c}}